Dublje od Parmenida i Hegela nemre se iti, ali ni više od toga što si u toj rečenici kazao: ako je cjelokupna praktična filozofija zaokupljena time kako živjeti u skladu sa sobom i sa drugima, ova ideja, da pazimo jedni na druge, da čuvamo jedni druge, etički je i politički ideal

Knjiga na 280 stranica donosi izbor iz djela Platona, Aristotela, Tome Akvinskog, Descartesa, Kanta, Hölderlina, Schellinga, Hegela, Heideggera, Whiteheada, Quinea, Nagela i Henricha.

Standardne povijesti filozofije tvore ga kao središnju točku u razvoju njemačkog idealizma smještajući ga između Fichtea, njegovog učitelja prije 1800. godine i Hegela.

Artefakt, pozvan da stane u obranu dostojanstva osjetilne pozadine ove umjetnosti, pred nasrtajima idealista poput Platona i Hegela, s nešto većom filozofskom i estetskom naklonošću engleskih emirista Humea, Lockea i Hobbesa ili neskrivenom simpatijom prosvjetitelja Voltairea i Kanta.

Čovjek je afirmacija onoga što mi zovemo bog, vis maior, svemir ili štogod već, što hoće reći da su čovjek i bog istoga korjena. uostalom zar mi nismo stvoreni na njegovu sliku i priliku. bog predstavlja samo uzoran arhetip onoga što mi želimo sami biti, zato je i točno da čovjek može biti više no što jest. ali on također može biti i manje no što on jest, što uostalom često dokazuje. dakle, čovjek je i božja negacija, kao i svoja osobna negacija (vulgariziram dičnog hegela, o kojem znam još manje). mislim da je tu eksplikacija i paradigma nepotrebna. dočim bog i to može dragi nemanja, može biti ono što nije, jer kakav bi on to bog bio kada to ne bi mogao. želeći biti više nego što jesi, biti ono što nisi, želiš biti bog u stvari. dolazimo do brkatog pjesnika filozofa koji je imao velike brke i velike misli, do nietzschea, čovjeka koji nije postavljao pitanja koja to nisu. a ja ih postavljam. tu se on i ja razlikujemo. naravno, ovo je bilo nota bene. mi želimo biti bogovi, a ne možemo biti ni ljudi. no to je već put koji vodi vulgarnoj metafizici kojoj, ufam barem, nisam sklon, tek možda pukom slučajnošću i neznanjem, kojima, priznajem, jesam sklon. mislim da se to da čak i zaključiti, bez lažne i trivijalne skromnosti i ego-tripa. jednostavno, ja sam svjestan svojeg ne-znanja. što se ja pitam u stvari? pitam se kako biti ono što nisi, kako biti ono bolje što jesi, kako prerasti tu dijalektičku suprotnost. kako postati svoj vlastiti arhetip i ujedno negirati sama sebe. thanatos koji vodi afirmaciji. negirati sve ono što jesi da afirmiraš sve ono što nisi. afirmirati svoje potencijalnosti, postati ono najbolje što jesi i ono najbolje što nisi, to je moj lajt motiv.

U " Kafki na žalu " mačke govore, prostitutka citira Hegela i radi za sablasnog svodnika, u šumi srećemo vojnike za koje je vrijeme stalo u Drugom svjetskom ratu, s nebesa će se obrušiti pljusak ribe i još koječega.

To je pitanje metode, kako će to Benjamin neprestance govoriti koji se nikada neće brinuti oko ograđivanja od filozofske leksike, kako će se to ustrajno upinjati Heidegger i to ponajprije protiv ove post-kartezijanske metafizike bar od Hegela, svodeći methodos na hodos, Weg, Wegmarken, Holzwege, unterwegs zur itd.

To me dovodi na onu priču o guski i boci koju sam dužan Catmi... a eto i Hegela kojeg ne bih strijeljao baš kao ni Engelsa bez obzira na štetu koju su napravili jer za razliku od Hajdegera nisu imali zle namjere nego su samo bilo oholi dovoljno da ukalupe ' Onog koji jest ' u formu koja se prožima sa svojim sadržajem i tako stvorili novi sloj razumjevatora tog dijalektičkog odnosa negiranja negacije od koji je jedan i napisao predgovor Windelbandu... bog ga blagoslovio... i poslao mene u frontalni sudar sa čovjekom koji je nosio nadimak ' der Alleszerschtorer '... razarač svega... pokojnim Kantom, koji je negdje u ' O lijepom i uzvišenom ' rekao kako su Židovi stvarno dosadni u svom isčekivanju Mesije i da su crnci manje vrijedna ljudska bića jer nisu napravili niti jednu veliku kuću koju bi neko drugi srušio pa tako stvorio povijest... i da žene nemaju smisla za znanost i filozofiju nego da trebaju svoju drugačiju narav koristiti da budu ljupke i svojom ljupkošću odvuku pozornost svojih supruga od sudjelovanja u idiotlucima.

To ne potječe samo od uzvišenja Hegela, čija zrela djela prikazuju Schellinga samo kao običnu fusnotu u razvoju idealizma nego i iz njegove Naturphilosophie koju su pozitivistički znanstvenici često ismijavali zbog smiješnog analogiziranja i nedostatka empirijske orijentacije.

Veliki rusko-francuski interpret Hegela, Alexandre Kojève oba lagera liberalno-građansko-kapitalistički na jednoj strani i marksističko-proletersko-komunistički na drugoj shvaća kao političko-praktičke derivacije hegelovske filozofije.

Ako si posebno ambiciozan možda još nešto od Hegela, on je sam izjavio da u Heraklitovoj filozofiji ne postoji ništa što on nije preuzeo u svoju.

Benjamin, Pariz Drugog Carstva u Baudelairea, Estetički ogledi, Školska knjiga, Zagreb 1986, str. 90 - 91. 2. Umesto Dekarta ili Hegela, navodimo Bodlera: " Dragi moj Denoaje, Vi tražite stihove za svoju knjižicu, stihove o Priordi, zar ne?

Ne vjerujmo svojoj " niskosti ", ona je samo karikatura onog što doista jesmo, vjerujmo, poput Hegela i mnogih drugih, da se ne može nikada precijeniti veličina i moč našeg duha.

- Ovaj zbornik predstavlja drugi Hegelov mini kongres na kojem se raspravljalo o državi i kulturi kod Hegela.

Svim svjesnim i ne-svjesnim sljedbenicima Hegela, pa tako i Šukeru, ono bitno događa se u pojmu, a ne u stvarnosti.

Država je za Hegela stoga zbiljski Bog, ona je božanska volja kao prisutni duh, koji se razvija do zbiljskog lika i organizacije jednoga svijeta. Stoga se državu mora štovati poput nečega zemaljski božanskog, kaže Hegel.

O bespredmetnosti Marxove filozofije, koja je nata bene loš plagijat Hegela, ne trebamo trošiti riječi.

Ova tri cilja i tri tematike ove knjige za Žižeka su strateški najdublje povezana: Jedini put da spasimo Hegela ide preko Lacana, i to lakanovsko čitanje Hegela i hegelovskog nasljeđa otvara nov pristup ideologiji, omogućuje da zahvatimo suvremene ideološke fenomene, poput cinizma, totalitarizma, fragilnosti demokracije, bez padanja u bilo kakve oblike postmodernističke zamke (kao što je iluzija da živimo u postideološkom svijetu) (str. 22).

Njegov pristup kazalištu obilježen je najvišom ambicijom: »Zgoda koju ću napisati mora biti tako intenzivna, da će ljudi koji je budu gledali približno jedan sat, doživjeti sat intenzivna iskustva, koji će na stanovit način promijeniti njihov odnos prema životu.« Rado citira Hegela: »Istina je uvijek konkretna«, nastavljajući.

Činjenica da su dva najveća poduhvata u pravcu slobode u istoriji ljudskog roda, ovaj prije Hegela, i onaj poslije njega, u Rusiji, završili u terorizmu, nikako ne znači da ni najnoviji pokušaj, ako apstrahira od razlika, ma koliko izgledao dobroćudan i naivan, jer se zove globalizacija, neće završiti terorom ako bude počivao na fanatičnim osnovama.

Suvremeni kršćani žale djelomičnu istinitost te povijesne analize, ali isto tako vjerujući znaju da je čin vjere i život vjere u drugom smislu uvijek stvarno otuđenje (Otuđenje u Hegela ima pozitivno značenje, Entäußerung = postavljanje Duha na nove načine u dijalektičkoj fenomenologiji, a u marksizmu uvijek negativno.

Sam Mahler u dokumentarnom filmu " Die Anwälte ", koji prati biografije trojice najpoznatijih advokata ljevice šezdesetih, objašnjava to time da je u zatvoru čitao puno Hegela i otkrio da " istina leži u proturječju ".

E za to ti preporučam da si uzmeš malo Freuda, Lacana, pa Hegela, Adorna, pa Žižeka.., jer su dotični vrlo efektno raskrinkali prosvijetiteljski mit o emancipaciji subjekta i društva putem razuma..

U Georga Friedricha Wilhelma Hegela obrazovanje, refleksija, znanstveno znanje i spoznavanje uop ć e pojmovi su koji smisao o č ituju tek u uzajamnu odnošenju.

Tako za Hegela su č eljavanje s razli č itim religijama, najraznolikijim umjetni č kim formama i najprotuslovnijim filozofijama nikad nije bilo konfrontiranje duha s ne č im naprosto tu đ im ili drugim, nego uvijek sa svojim vlastitim likovima, na kojima je iskušavao nešto o samu sebi te se zato mogao obrazovati.

U svojoj trajnoj težnji da svakoj pojavi koja se ne uklapa u njegove čvrste, skoro neoborive moralne i društvene kriterije nađe neko osnovno prapočelo, preporod je na najboljem putu da stvori gargantuovski filozofski sustav gdje će sve kružiti oko antihrvatstva na sličan način kako kod Kanta sve kruži oko kategoričkog imperativa, kod Hegela oko panlogizma, a kod Marxa oko dijalektike.

Cijeli taj prelazak sa Kanta na Hegela kao da ponavlja prelazak sa judaizma na kršćanstvo - od svijeta izdvojenog strašnog Jahvea preko iskustva mizerne smrti Boga u iskustvo " Boga " kao nečega što je među nama.

Klimakos, jači si od Hegela i Schellinga zajedno.:)

Po riječima samog Marksa njegova je sreća što se rodio nakon Newtona, Descartesa, Darwina, Kanta, Hegela i drugih, koji su svojim djelima već pridonijeli jednoj od najsavršenijih društvenih ravnoteža koje mu omogućuje njihovu opću sintezu u Znanstveni socijalizam. 19. stoljeće nikako kao neka pojava danog trenutka, kao možda još jedan Horuk u spašavanju što se spasiti dade iz klasne golgote Čovjeka - Barbarina, Krležinog Rogatog Dvopapkara, Siledžiju na Olimpu konkurentnosti u mjesto civilizacijskog Suradnika. 19. stoljeće, ne kao još jednu reformsku društvenu Glistu, ili neku prolaznu pojavu koja ubrzo zastarijeva, završavajući na anakronom smetlištu povijesti, već kao perpetuirajuća vrijednost nove epohe Humanizma koja otvara veličanstvenu uzletnu pistu čovjekovom letu prema samome sebi, najcjelovitijem planetarnom biću.

.. današnja je umjetnost na samrti.. bez novca umire.. a to znači da je platon u pravu.... umjetnost je utemeljena na osjetu.. a osjet može bez nje.. znači platon je u pravu.. sjena sjene.... platon je idealista.. pa mu umjetnost ne treba.. isto ima poslije kod hegela.... umjetnost treba materjalistima.. kako bi se.. uskladili.. zaokružili.. jer materija sama ne može..