Bio je osobni kapelan hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II..

Godine 1358. u sakristiji franjevačke crkve u Zadru sklopljen je mir između hrvatsko - ugarskog kralja Ludovika i Mletačke republike.

Podržavao je politiku hrvatsko-ugarskog kralja Karla I.

Gorjani se prvi puta spominju godine 1244. u jednoj darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.

Koprivnica je dobila ime po rječici Koprivnici koja se spominje u listinama hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.

Crkva sv. Ivana Krstitelja prvi put se spominje u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Emerika iz 1200. godine.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka.

U potonjim je razdobljima trg promijenio nekoliko naziva krajem 18. stoljeća se naziva Paradnim trgom, zatim Glavnim, a od 1898. preimenovan je u Trg Franje Josipa u čast 50. obljetnice vladavine austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja.

Ime su odabrali po uzoru na Red zmajskih vitezova hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda iz 1408. godine, koji se također bavio znanošću i kulturom, a prvotno su njegovi članovi bili uglavnom Hrvati.

U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I poznati su srebrni denari bosanskih banova; Stjepana II Kotromanića (1322. - 1353. god.) i Stjepana Tvrtka (1353. - 1377.) Stjepan Tvrtko postao je kralj Bosne (1377. - 1391.) i kralj Hrvatske i Dalmacije 1385. godine.

U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina (1458. - 1490), poznati su novci bosanskih kraljeva Stjepana Tomaša (1443. - 1461.) Stjepana II Tomaševića (1461. - 1463.) i Nikole Iločkog (1471. - 1477.).

Tekst Nagodbe dovršen je u prosincu 1867. U međuvremenu raspušten je Hrvatski sabor jer je, uz obrazloženje da dogovor o hrvatsko-ugarskim odnosima još nije postignut, odbio poslati svoje predstavnike u ugarski parlament u povodu krunidbe Franje Josipa za hrvatsko-ugarskog kralja, a koja je na simboličkoj razini označila kraj sukoba Beča i Pešte.

Prema podrobnim analizama, koje sam proveo na drugom mjestu, proizl azi da su nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana njemački car Henrik V. i Mletačka Republika, pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom, ali da im to nije uspjelo osim što su Mleci osvojili cresko otočje i još ponešto, a da je njemačko carstvo osvojilo kopneni dio do Rječine.

Dio njih se još u 14. stoljeću naselio među Poljičane u službi tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca pa su ih zato domaći poljički didići i zvali Ugričići.

Naime, darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. gradovi dotad slobodne općine Vinodol 1225. godine potpadaju pod vlast krčke vlastele, no slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi, pa su izbili brojni sukobi koji su završili donošenjem spomenutog zakona.

Anđela, treća Elizabeta, kći hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V., četvrta Ana, kći bugarskog cara Georgija Tertera I., a peta Simonida, kći cara Andronika II.

O kulturnoj baštini i našim sponama, krunidbi Kolomana za hrvatsko-ugarskog kralja u Biogradu i dalje, da se ne ponavljamo.

U Hrvatsku su došli 1208. godine na poziv hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II., te u Topuskom osnovali cistercitsku opatiju.

Bilo je to u doba biskupovanja Filipa (1247. - 1262.), bliskog suradnika hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV, koji je podupro gradnju Medvedgrada.

Riječ je o prvom dijelu izložbenog projekta Kninske vladarske zadužbine kojom se obilježava 900. obljetnica krunjenja hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana.

Čika je dobila na upotrebu crkvicu sv. Marije (ante portam Bellatae), porušila je i sagradila novu trobrodnu crkvu koja je bila posvećena god. 1091. Početkom 12. st. dograđeni su zvonik i kapitul sredstvima hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana.

Poraz hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita 1526. na Mohačkom polju, borba za vlast i nesloga plemstva omogućili su daljnje tursko osvajanje Hrvatske, Slavonije i Podunavlja.

Po narudžbi kraljice Elizabete Kotromanić, žene hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca, u periodu od 1377. do 1380., izrađuje je zlatar Franjo iz Milana sa suradnicima.

Ovotjedni specijaliteti Vjerojatno najpoznatiji opis gozbe na izmaku srednjeg vijeka je onaj koji opisuje veliki banket koji je u čast izaslanika hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava I.

Srednji prozor resila je zastava hrvatsko-ugarskog kralja.

Isprava hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana iz 1272. godine potvrđuje ispravu kralja Bele IV. iz 1258. godine što su tražili Hutinkini sinovi, plemići Marin, Petar i Ivan.

Temeljni kamen položen je 1891. za vladavine Franje Josipa I, austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja, o 50. obljetnici vladavine toga habsburškog monarha.

Dubica kao castrum Dobicha 1258. godine iz pisane isprave hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. od 4. srpnja u kojoj rješava spor nastao zbog zemlje koja se zove Kostajnica, a spor je nastao zato što neki podložnici dubičkog kastruma tvrde da je kostajnički građanin Hutinka zaposjeo tu zemlju Kostajnicu silom, po smrti kralja Kolomana.

Iako prvi spomen grada Koprivnice seže u 1272. godinu, najveću važnost Koprivnica dobiva u 14. stoljeću kada je 4. studenog 1356. godine poveljom hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca proglašena slobodnim kraljevskim gradom.

U Povijesti Hrvata Vjekoslava Klaića, svezak 2, dio 3, na stranici 133 i 134, (http://www.scribd.com/doc/26389495/Vjekoslav-Klai%C4%87-POVIJEST-HRVATA-4-svezak-drugi-dio-tre%C4%87i-1458-1526) spominje se turski vojvoda Perhat koji je 26. siječnja 1482 boravio u Dubrovniku i donio pismo od Ajas bega, u kojem javlja da su mu kraljevske čete (hrvatsko ugarskog kralja Matijaša Korvina) predale grad Novi, te moli dubrovčane da mu pošalju 3 barke, na kojima će vratiti kraljevske čete (kralja Korvina) u Dubrovnik, da bi se tako ispoštovao sporazum o njihovoj predaji turcima tj. dogovor da će im biti omogućen slobodan povratak u domovinu.