- Heleno - kriknem i padnem joj pred noge.

Vjerujem da hoće, jer tolika je snaga moje želje da pokažem, dokažem, kriknem da je sve to isto: i ova Mumirova pećina i Gospina crkva u Međugorju, u kojoj smo se pomolili za uspjeh ovoga puta i Dargah Sharifova džamija, u koju ćemo sutra.

- Zašto? - kriknem: bijes mi zamaglio pogled i vidim je nekako iskrivljenu, kao u onim smiješnim zrcalima, u kojima sam se volio ogledati kao dijete.

« Dobar dan », kriknem veselo s vrata i ugledam široko, kao pogled na otvoreno more, dupe prodavačice.« Oprostite, samo trenutak », guzila se žena, možda majka, nikako baka, tražeći pamuk u moru akrila.

Meni je dolazilo da kriknem, al sam se s najvećim naporom suzdržao.

Oprosti mi, Ela, što nemam onu sablasnu ljubav iskrenoga katolika pa da kriknem iz svega glasa: " Tko primi jedno od Moje najmanje braće, Mene prima

Navečer se krećem po stanu ka šišmiš - kriknem pa čekam da se odbije od zida i onda procjenjujem na kojoj sam udaljenosti od zida.

Miriam me poljubila, što je naravno bilo previše za moje sposobnosti oslanjanja na vlastite noge pa sam se onesvijestila... otvorih oči ponovo na onome istome krznenom bijelom pokrivaču na kojemu sam se probudila i prvi put.. kraj mene je sjedala ovog puta Ona... pogledom sam tražila njezina usta, mrmljala je tiho neke nerazumljive riječi gledajući u staru, ukoričenu knjigu s požutjelim listovima i izgledala upravo božanstveno... okrenula se polagano, kao da pazi pri samom pokretu da me ostavi na životu, da ne reagiram kao prošli put... rekla je nešto, prečula sam jer sami zvuk njezinih riječi bio je harmoničan, nježan i duboko u njemu skrivao se, sigurna sam, zvuk harfe u najmanju ruku ponovila je.. trznuh se... nasmijala se... ' bojiš li se? izgledaš preplašeno '? oooovaj... pa.... i nisam baš... samo nisam navikla na ovakve prizore u svom svijetu.. oprosti mi... mislim na ono prije što sam se onesvijestila.. mmm ' ' ma sve je u redu, to je uobičajna reakcija, nisi navikla na moju energiju, možda je upravo suprotna onoj koju ti imaš... jednom ću te naučit kako je imati.. ' ' hm, u to čisto sumnjam ali... ' ' ššššš ', umirila me, ' nemoj tako... moraš imati vjeru, moraš je izvući iz dubine i spoznati svu njezinu moć.... ubrzo ćeš uvidjeti da si poput nas, da možeš stvarati i bivati u svakom trenutku pozitivna, vedra, čista i neopterećena... da možeš imati i davati upravo sve što ikada si sanjala da bi htjela... mogu zaviriti u svaki kutak tvoje duše i spoznati da si mnogo toga zapustila i da mnogo toga skrivaš u svojoj krhkosti, da se previše brineš o posljedicama prije nego što si spoznala uzroke.. vidjet ćeš, naučit ću te... možemo biti sestre koje će disat jedna uz drugu i učiti jedna od druge... plesati i smijati se, ali i plakati ako je potrebno... želim stvoriti kutak u kojem ni trenutak nećeš biti sama kao što si bila nekada tamo, s one strane... želim da taj svijet bude samo tvoj i toliko jak da ga ni najjača negativna sila ne može razbiti ni prodrijeti do njega ujedno i toliko stvaran da nikada ne posumnjaš '... ' hvala ti ', posegnuh je zagrliti, ali u zadnjem trenutku povukoh ruke i grčevito zaglih sebe oko struka... njezine svijetle oči samo su bljesnule u iskricama blagosti i mira... ' dođi ', klimnula je prema zidu i ustala... brzo ustanem i ja za njom... slijedih je do starog kamenog zida... čudno, nisam prije ni primjećivala kako i on sjaji, sjaji sve ječe kako se primičemo... ona učini pokret rukom, pokret u obliku kruga... na tom istom mjestu ukaže se veliko, bakrom uokvireno ogledalo... jako staro, po mojoj skromnoj procjeni, ali tako magično... sa svake strane okvira imalo je po dva kamenčića i jedan na vrhu.. bili su različitih boja... s lijeve strane stajahu plavi i poviše njega, u razmaku od par centimetara crveni, zatim s desne strane zeleni kojega je nadvisivao bijeli te na kraju poviše svih njih stajao je veličanstveni ljubičasti... okvir je bio izrezbaren nekim vijugavim nitima i spiralama... stajala je ispred njega... ' dođi ', napravila je pokret lijevom rukom, ' stani kraj mene '... nesigurno se primakoh ogledalu, primakoh se Miriam i stadoh ukopana... ogledalo je bilo živo... spiralno je vijugalo cijelom površinom do okvira... ' reci mi što vidiš '... pogledah i pomislih kakvoga li glupoga pitanja jer je predmet u kojeg sam se zabuljila neprestano vrtio krugove iz svoje sredine... ' paaa.... vidiiiim.... spiralu ', reknem odjedom u očekivanju njezinog priznanja da je to stvarno spirala... ona trzne, ' možda će ovo pomoći - primakni se bliže '... dođem ispred i zagledam se duboko.... u glavi osjetim nesnosan pritisak da jedva mogoh progovoriti... ' vidim, vidim samo tebe... sama si tu, stojiš, isijavaš i prekrasna si.... zašto ne vidim svoj lik???? ' kriknem i uhvatim se za glavu, sjednem na pod od boli... i rasplačem se... ona na brzinu učini pokret kruga kao i prije i ogledala nestane... ' oprosti mi, molim te, nisam te htjela tako brzo uvući u sve ovo, ali samo sam željela što prije početi, željela sam ti pokazati kako sebe vidiš, ne vidiš se upravo zato jer se ne doživljavaš, jer si začahurena i ne primaš ništa iz svijeta u kojem živiš... bojiš se previše ', nadvila se nada mnom... ' imaš pravo, možda se uopće ne doživljavam... samo sam jedno tijelo koje će živjeti koju godinu i nestati, zar tako ne treba biti?? nikada neću moći biti poput tebe nikada '.... uzela je moju ruku kojom sam upravo bila obrisala suze i slinu iz nosa i poljubila je... dio ruke koji je bio mokar srebrenkasto je svjetlucao... pogledah je u čudu... ' kkk.. kako sada ništa nisam osjetila? '.. ' nisi? eto, možemo dalje.. ovo je bio prvi korak.. tvoje suze su toliko jake da s njima možeš početi... ne bojiš se priznati istinu, to je važno... upravo je to najvažnije... drugima, ljudima iz svog svijeta, nisi pokazivala da si ovako krhka i da se možeš slomiti kao i svaki čovjek... pomalo si zaboravila da i ti ponekad možeš pustiti suzu.. njima si bila čvrsta i nedostupna, hladna i bahata, zato si i bila sama.... imala si Alastera, toga divnoga starca koji ti je pokazivao tu i tamo da vrijediš i više nego što si sama znala, i živjela si u čahuri u koju je samo on imao pristup... a zašto?? zašto si dopustila da dio tebe, dio tvog srca, pođe, nestane i slomije se? da budeš tako nesigurna u sebe to je dio tebe, to si upravo Ti sada kada si se rasplakala pokazala si da želiš ići dalje... pa idemo dalje... želim ti štošta pokazati.. '..

Čitavog dana bol mi buja, Zamjetljiv tek u glasu tihom, Al dođe noć, i razlije se - I najedanput kriknem stihom.

- Da nitko nije mrdnuo - kriknem i priskačem ukočenom čuvaru i nemilosrdno ga udaram po licu šipkom i gledam kako se bez glasa ruši, dok mu krv navire.

Pa cuga, zajebancija i sve ostalo, kriknem ja, u sebi naravno, ali ne izustih ništa.

- Ti - kriknem prigušeno i pritisnem njezinu ruku u finim kožnatim rukavicama na svoje usnice.

Doðe mi da kriknem, ali morate se nekad suspregnuti kako bi se moglo i dalje krièati.

Dok nijemo promatramo kako umjetnički žar i zanesenost od ženstvene trešnje i robusnog hrasta stvara novi, divni oblik i mijenja sliku poimanja drvenog namještaja ne možemo se ne sjetiti stiha:« Čitavog dana bol mi buja, zamjetljiv tek u glasu tihom, al ' dođe noć i razbije se i najedanput kriknem stihom. »

Doðe mi da kriknem, ali morate se nekad suspregnuti kako bi se moglo i dalje krièati.

Prolazili su pored mene u dugoj povorci prema tim vagonima i samo me moj prijatelj Slavko Vaniček spriječio da ne kriknem i nasrnem na dva nasmijana njemačka vojnika koji su mi, hodajući u suprotnom smjeru uz tu strašnu povorku, dolazila ususret.

Pa kad ja kriknem, čitava dvorana zajeca.

Opet mi je došlo da kriknem i vrisnem iz sveg glasa, ali ne ide iz mene..

Pogledam u nebo i samo što ne kriknem od bijesa, ali scooliram se, pokupim to sve i krenem prema ulazu hotela.

- Sofijo - kriknem - nu ona me pusti nasamu.

Još i sad, u snu, ponekad, kriknem, zaurlam.

" Pa on cijelo vrijeme sa sobom vuče ribu ", kriknem ja i shvatim - Nebesa mi nešto poručuju

... danas me odmara samoća, uživam u glazbi koju odavno nisam slušala, jer me snovi ispunjeni tobom polako umaraju, nemam volje biti među ljudima, slušati njihov zdravi smijeh jer duša me boli, srce mi se bolno razdire znajući da te neću sresti, nemam snage da te potražim, da pred svima u tvom kafići kriknem koliko te volim i da čekam da mi se vratiš, da ti priđem, da te zagrlim, da naslonim glavu na tvoje.... mučim se, jer ti nikako da odeš od mene, da napustiš moje ranjeno srce, moje misli.

Tako dođe mi da kriknem u svemir, dosta sa tim, ljudi dosta, probudite se iz te izbildane iluzije...

U jednom trenu mi je došlo da onako kriknem iz sveg glasa, da izbacim to iz sebe..

Šimića, u čijoj se pjesmi Teški zrak pojavljuje »vizualna ekspresija plakatskih boja« (Flaker) dostojna Norvežanina: »Na rubu polja izmeđ crnih stabla/crveno mrtvo obješeno sunce/Ja stanem nasred ceste/i kriknem/iz svih snaga«.

Reci? - kriknem kao da me upravo božja providnost pogodila

Kriknem od boli i poletim svom snagom ka skrovištu

- Lamona - kriknem kad ugledam njeno nasmiješeno lice.

" Citavog dana bol me gusi, ali o njemu ne govorim nikom, I dodje noc, i razlije se i odjedamput kriknem stihom........