Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.

Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim.

A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko.

Na debeloj i teškoj gvozdenoj poluzi od jednog metra dužine, i pola metra širine, zaliven je stajao jedan debeli gvozdeni direk, visok jedan metar na jednom kraju, dok paralelno na drugom kraju stajala su prikovana dva pokretna gvozdena komada koja se pri vrhu spajaju, i na njima prikovana jedna gvozdena obla i izdubljena kapa, te dvije velike oble bronze, koje u vezi sa ovim aparatom stajahu.

Na brdinama, gdje stajahu kućerci i druge zgrade drvenjare muzikaša Jožice i maloga " kanonika ", sinuo je Veliki petak u svoj proljetnoj dragosti i miloti.

Sred dvorišta plamćaše velika vatra; nad njom visijahu o lancu kotline, podalje stajahu tri velika bureta.

Šaul je upravo bio u Gibei; sjedio je pod tamariskom na uzvišici, s kopljem u ruci, a oko njega stajali svi njegovi dvorani. 7 I re? e Šaul svojim dvoranima koji stajahu oko njega: " Poslušajte me, sinovi Benjaminovi

Neka kralj ništa ne okrivljuje svoga sluge i sve njegove obitelji, jer sluga njegov nije znao od svega toga ništa " 16 Ali kralj odvrati: " Ti? eš umrijeti, Ahimele? e, ti i sva tvoja obitelj " 17 I kralj zapovjedi glasonošama koji stajahu oko njega: " Pristupite i pogubite sve? enike Jahvine jer su i oni pomogli Davidu: znali su da je na bijegu, a nisu mi to dojavili. " Ali kraljevi stražari ne htjedoše di? i ruke na Jahvine sve? enike da ih smaknu. 18 Tada kralj zapovjedi Doegu: " Pristupi ti i smakni sve? enike " Doeg Edomac pristupi i smaknu sve? enike: on pogubi u onaj dan osamdeset i pet ljudi koji su nosili laneni ople? ak. 19 I Nob, sve? eni? ki grad, pohara oštricom ma? a, pobivši muškarce i žene, djecu i dojen? ad, goveda, magarce i ovce. 20 Izbavio se samo jedan sin Ahimeleka, Ahitubova sina, po imenu Ebjatar i pobjegao k Davidu. 21 Ebjatar javi Davidu da je Šaul poklao Jahvine sve? enike. 22 A David odvrati Ebjataru: " Ja sam ve? onoga dana kad ondje bijaše Doeg Edomac znao da? e on zacijelo javiti to Šaulu

Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci.

Naokolo stajahu, jedno uz drugo zbijeni, seljaci, seljanke, dva kaluđera i Talijani; no kad su opazili mene, razmakoše se na jednom mjestu da me propuste.

Naproti nama stajahu smijući se nekako zlorado gospoda Mato i Šime Keglević, poniknute glave Đuro Svesvetički, a i brat mu kanonik Stipan, koji se je pred međedom Šimunom Keglevićem slatko i ponizno previjao; Ladislav Bukovački buljio je držeći ruke na trbuhu pred sebe, Ivan Petričević skakao je mašući rukama sad k jednomu, sad k drugomu i prstom pokazivao na nas, dočim je Ivan Forčić, ponosito dižući uvis svoj pijani nos, svaki prašak sa svoje dolame otirao.

Kako stajahu proti sebi dvije plemićke stranke?

Sred dvorane prskala ružična voda iz kljuna mramorna labuda, a na dugačkom stolu stajahu orijaške posude od srebra, pune žarkoga cvijeća, zlatni kondiri i kristalne kupe, u kojima se ljeskalo munjevito vino od Kiosa poput rubina.

Međutim je oko poručnika Capogrossa razmatralo sliku Dijane, ali fino uho otimalo se za razgovorom lijepe Marijete toli živo, da se sagnuo bio prema balkonu, da mu je mjesec kradomice virio pod bore haljine, gdje na prsima stajahu srebrom vezana slova C.

Po uzanim ulicama prolažahu pod kalpakom i oružjem mrki ljudi, zaustavljajući se hrpimice, raspravljajući živo i žestoko; besposleni mornari sjedeći na praznim bačvama, psovahu dozlaboga, dva-tri pristara vlastelina stajahu pred fratarskom crkvom, ispod zabrinuta oka gledajući za četom oružanih Uskoka; ženske što stajahu po " balaturama " pred kućama križale se neprestano, mahale rukama, i bilo šaptanja i šaputanja bez kraja i konca.

Na glavi im stajahu kape od janjećeg krzna, podšivene crvenim suknom, za pojasom blistao se nož, sa ramena visio im sur gunj, a do zida za njima sjajile se duge puške.

Kao klisurnice stajahu mrki ti junaci poniknute glave.

Gospođa, složiv u krilo ruke, gledaše jasnim modrim okom dva čovjeka koja pokorno pred njom stajahu.

Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome: Svet

Pred četama stajahu vojvode pod perjanicom, zastavnici pod izderanom zastavom.

Oko kuće, dvorišta, vrata i zavrtnice pako stajahu seljaci, oboružani kijama, sjekirama i kosama, razređeni u široko kolo, oštro pazeći da nitko od Martinovih domara ne iziđe iz kuće i ne prenese kugu u ostalo selo.

Daščare stajahu mirno pod okriljem Sv. Marka, pače i sama svjetska i duhovna gospoda zaustavila bi se kadšto pred njima.

Ovi sami naziv pokaziva nam kakvim je Domaldo duhom disao kada je u onih vremenih svoga jedinca tim liepim imenom prozvao. [ ] Puna su i sada usta puka cetinskoga poviedanja: o ženidbi sina Nelepića kneza, iz dalekoga Zadra grada. [ ] Poredani stajahu, sve od Sinja do Lučanskih dvorova do pet kilometara duljine. " Klaić prosječnu čitatelju čudno ispremješta u rodoslovu Domaldovu [ 2, str. 4 ] " Slovinu ", " Slovinju " (1239.) i rodoslovu [ 2, str. 18 ] Neliptiusovu " Isana " " Isaniusa " (1253.).

Tahi i Jelena stajahu sami kraj škrinje.

Rekao je da ćemo odbubnjati pozdrav Suncu... koje je bilo na odlasku... možda odlazilo biti Sunce negdje drugdje, nekome drugome.. pozdravljalo... kadulja, duhan za duše koje su bile predviđene na okupljanje, pročišćenje... gledah kao kroz neki davni vid... ono viđeno još nije uspjelo doći do onoga što razumije... počelo je... bubanj u mojim rukama... slušah zvuk šuškalice do sebe i onaj koji je inicirao sve.. samo slijedih... moje ruke kao da su bile bez težine, bez osjećaja... lupale su... pozdrav Suncu... glas koji je počeo pjevati.. zvuk mog bubnja, zvuk šuškalice i zvuk velikoga bubnja pomalo ne bijahu tri već jedan jedini zvuk... uho blizu... prolazak cijelim tijelom,... vibracije koje su se susretale u srcu... ono je raslo... pogled... fatamorgana... mijenjalo je oblik, mijenjalo boju, variralo je i pomicalo se... spremalo za počinak počašćeno našim ritmom... zatvorih oči... u valovima zvuka bose noge Indijanaca koji si plesali oko vatre... more je ljeskalo... pjesma... zazivi... i jedan trojeidini zvuk... zahvale... četiri strane dozivale su svoje sile, svoje predstavnike duhove... zaštita... tiha mentalna molitva za ono što će mi najviše trebati... snaga... otvorio se prolaz... zatvaranje očiju i nagovještaj otvaranja puta.. prelaska... ptice kao da su urlikale.. letjele su prolazom... i vjetar je došao, otplesao svoju spiralu, zarobio, obgrlio naša tijela onako sklupčana, poredana, disahu jedno do drugoga... pojačavanje inteziteta zvuka, pojačavanje plesa, spirale... pojedini udarci u masi udaraca isticahu svoju želju... pjesma.. zahvale četvorici imena... koja stajahu čvrsto nad nama... još uvijek nemogućnost osjećaja onoga što se događalo... razmišljanje... cijela okolina je žarila... ono užareno Sunce nestajalo je u plavetnilu... dobivalo ljubičasti intenzitet, pozdravljalo... zahvaljivalo... ispraćaj... posljednji odbubnjani udarci... i zvuci koje je nosio vjetar... povratak samo jedne jedine ptice.. povratak samome sebi... osmijeh na licu.. osmijeh ispunjenja... jedinstvo... put se okrenuo prema meni, dozivao je... pauk na ruci odobravao je.. a moja duša samo lebdila.. odazvala se.. rušila i stvarala... u zvuku koji je vjetar odnio sa sobom.. poklonio ga Suncu... i praiskonski zvuk čuo se sve jače dok sam odlazila... dolazio je meni... ušao... nastanio se... Sunce je postalo dio mene... baš kao što je bio Mjesec... sada su zajedno plesali u spirali.. i čekali novi potez... imali zajedničko lice...

Mjesec sinu kroz prozor, a u kolu seljaka stajahu Stjepko Gregorijanec i Uršula Heningova.

Marija i Pavao stajahu međutim u kutu sobe kraj ogromne peći, čavrljajuć uzajmice i podsmjehivajuć se katkada plaho smiješnim roditeljem.

U dvorištu stajahu dvoja kola, ali nigdje žive duše.

Jutarnje svjetlo plamtjelo je na tim mrkim bradatim licima, na svijetlom oružju, jutarnje svjetlo steralo se nad glavama kapetanâ koji pod zastavom u kolu stajahu na brežuljku, a sred njih ljudina Gubec, komu se od mladog sunca perjanica rumeni a srebni križ na kalpaku bliješti.

Miriam me poljubila, što je naravno bilo previše za moje sposobnosti oslanjanja na vlastite noge pa sam se onesvijestila... otvorih oči ponovo na onome istome krznenom bijelom pokrivaču na kojemu sam se probudila i prvi put.. kraj mene je sjedala ovog puta Ona... pogledom sam tražila njezina usta, mrmljala je tiho neke nerazumljive riječi gledajući u staru, ukoričenu knjigu s požutjelim listovima i izgledala upravo božanstveno... okrenula se polagano, kao da pazi pri samom pokretu da me ostavi na životu, da ne reagiram kao prošli put... rekla je nešto, prečula sam jer sami zvuk njezinih riječi bio je harmoničan, nježan i duboko u njemu skrivao se, sigurna sam, zvuk harfe u najmanju ruku ponovila je.. trznuh se... nasmijala se... ' bojiš li se? izgledaš preplašeno '? oooovaj... pa.... i nisam baš... samo nisam navikla na ovakve prizore u svom svijetu.. oprosti mi... mislim na ono prije što sam se onesvijestila.. mmm ' ' ma sve je u redu, to je uobičajna reakcija, nisi navikla na moju energiju, možda je upravo suprotna onoj koju ti imaš... jednom ću te naučit kako je imati.. ' ' hm, u to čisto sumnjam ali... ' ' ššššš ', umirila me, ' nemoj tako... moraš imati vjeru, moraš je izvući iz dubine i spoznati svu njezinu moć.... ubrzo ćeš uvidjeti da si poput nas, da možeš stvarati i bivati u svakom trenutku pozitivna, vedra, čista i neopterećena... da možeš imati i davati upravo sve što ikada si sanjala da bi htjela... mogu zaviriti u svaki kutak tvoje duše i spoznati da si mnogo toga zapustila i da mnogo toga skrivaš u svojoj krhkosti, da se previše brineš o posljedicama prije nego što si spoznala uzroke.. vidjet ćeš, naučit ću te... možemo biti sestre koje će disat jedna uz drugu i učiti jedna od druge... plesati i smijati se, ali i plakati ako je potrebno... želim stvoriti kutak u kojem ni trenutak nećeš biti sama kao što si bila nekada tamo, s one strane... želim da taj svijet bude samo tvoj i toliko jak da ga ni najjača negativna sila ne može razbiti ni prodrijeti do njega ujedno i toliko stvaran da nikada ne posumnjaš '... ' hvala ti ', posegnuh je zagrliti, ali u zadnjem trenutku povukoh ruke i grčevito zaglih sebe oko struka... njezine svijetle oči samo su bljesnule u iskricama blagosti i mira... ' dođi ', klimnula je prema zidu i ustala... brzo ustanem i ja za njom... slijedih je do starog kamenog zida... čudno, nisam prije ni primjećivala kako i on sjaji, sjaji sve ječe kako se primičemo... ona učini pokret rukom, pokret u obliku kruga... na tom istom mjestu ukaže se veliko, bakrom uokvireno ogledalo... jako staro, po mojoj skromnoj procjeni, ali tako magično... sa svake strane okvira imalo je po dva kamenčića i jedan na vrhu.. bili su različitih boja... s lijeve strane stajahu plavi i poviše njega, u razmaku od par centimetara crveni, zatim s desne strane zeleni kojega je nadvisivao bijeli te na kraju poviše svih njih stajao je veličanstveni ljubičasti... okvir je bio izrezbaren nekim vijugavim nitima i spiralama... stajala je ispred njega... ' dođi ', napravila je pokret lijevom rukom, ' stani kraj mene '... nesigurno se primakoh ogledalu, primakoh se Miriam i stadoh ukopana... ogledalo je bilo živo... spiralno je vijugalo cijelom površinom do okvira... ' reci mi što vidiš '... pogledah i pomislih kakvoga li glupoga pitanja jer je predmet u kojeg sam se zabuljila neprestano vrtio krugove iz svoje sredine... ' paaa.... vidiiiim.... spiralu ', reknem odjedom u očekivanju njezinog priznanja da je to stvarno spirala... ona trzne, ' možda će ovo pomoći - primakni se bliže '... dođem ispred i zagledam se duboko.... u glavi osjetim nesnosan pritisak da jedva mogoh progovoriti... ' vidim, vidim samo tebe... sama si tu, stojiš, isijavaš i prekrasna si.... zašto ne vidim svoj lik???? ' kriknem i uhvatim se za glavu, sjednem na pod od boli... i rasplačem se... ona na brzinu učini pokret kruga kao i prije i ogledala nestane... ' oprosti mi, molim te, nisam te htjela tako brzo uvući u sve ovo, ali samo sam željela što prije početi, željela sam ti pokazati kako sebe vidiš, ne vidiš se upravo zato jer se ne doživljavaš, jer si začahurena i ne primaš ništa iz svijeta u kojem živiš... bojiš se previše ', nadvila se nada mnom... ' imaš pravo, možda se uopće ne doživljavam... samo sam jedno tijelo koje će živjeti koju godinu i nestati, zar tako ne treba biti?? nikada neću moći biti poput tebe nikada '.... uzela je moju ruku kojom sam upravo bila obrisala suze i slinu iz nosa i poljubila je... dio ruke koji je bio mokar srebrenkasto je svjetlucao... pogledah je u čudu... ' kkk.. kako sada ništa nisam osjetila? '.. ' nisi? eto, možemo dalje.. ovo je bio prvi korak.. tvoje suze su toliko jake da s njima možeš početi... ne bojiš se priznati istinu, to je važno... upravo je to najvažnije... drugima, ljudima iz svog svijeta, nisi pokazivala da si ovako krhka i da se možeš slomiti kao i svaki čovjek... pomalo si zaboravila da i ti ponekad možeš pustiti suzu.. njima si bila čvrsta i nedostupna, hladna i bahata, zato si i bila sama.... imala si Alastera, toga divnoga starca koji ti je pokazivao tu i tamo da vrijediš i više nego što si sama znala, i živjela si u čahuri u koju je samo on imao pristup... a zašto?? zašto si dopustila da dio tebe, dio tvog srca, pođe, nestane i slomije se? da budeš tako nesigurna u sebe to je dio tebe, to si upravo Ti sada kada si se rasplakala pokazala si da želiš ići dalje... pa idemo dalje... želim ti štošta pokazati.. '..