Situaciju su dodatno pogoršala i praktična pitanja vezana uz primjenu ZBPP-a koja je Ministarstvo pravosuđa pokušalo riješiti svojom uputom iz 2010. godine (v. točku 7.2. obrazloženja), a čija kolebanja ukazuju na nedostatke u određenosti i preciznosti osporene odredbe.

I prije donošenja ZBPP-a hrvatsko je pravo omogućavalo da u raznim aspektima pružanja besplatne pravne pomoći sudjeluju i druge profesije i službe, pa čak i osobe bez specifičnog pravnog obrazovanja.

Ne stoji ni tvrdnja predlagateljice da ZBPP nije sukladan članku 26. Ustava iz razloga što ZBPP poštujući ustavno načelo da su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti široko definira krug korisnika pravne pomoći što je razvidno iz članaka 2. i 7. ZBPP-a.

Također članak 2. ZBPP-a u sebi integrira i ustavno jamstvo sadržano u članku 29. Ustava kojim se svakome jamči pravo na pravično suđenje u razumnom roku pred nepristranim i neovisnim sudom, te je slijedom toga neosnovana tvrdnja predlagateljice da odredbe ZBPP-a u tom pitanju nisu u skladu s člancima 26. i 29. stavkom 1. Ustava.

24.5. Republika Hrvatska u prvoj je godini provedbe ZBPP-a (od 1. veljače 2009.) u državnom proračunu izdvojila ukupno 8.250.000,00 kuna, od čega je ovlaštenim udrugama, sindikatima i pravnim klinikama isplatila 2.210.000,00 kuna.

Poseban je slučaj obijesno vođenje postupaka iz članka 40. ZBPP-a, u kojem će se slučaju također uskratiti pružanje besplatne pravne pomoći i zahtijevati povrat svih iskorištenih sredstava po izdanoj »uputnici«.

Na taj je način sporna odredba ZBPP-a, koja želi biti sistemskom normom koja određuje politiku financiranja, postala neodređena i sadržajno proturječna te protivna svrsi samog zakona.

7.1. U obrazloženju konačnog prijedloga ZBPP-a navedeno je da unatoč postojanju dotadašnjih mehanizama pružanja besplatne pravne pomoći »ostaje veliki broj građana čija prava i dalje ostaju nezaštićena«, pa je kao cilj zakona naznačena »dogradnja sustava pravne pomoći« koja bi »osigurala ravnopravnost svih pred zakonom i omogućila pravo na pristup sudu svim osobama bez obzira na državljanstvo, kao i bez obzira na materijalne i socijalne prilike«.

Budući da će izmjene i dopune ZBPP-a uslijediti zbog Odluke Ustavnog suda (U-I-722-2009), ovom raspravom želimo otvoreno razgovarati o preprekama u provedbi ZBPP-a, te ju usmjeriti na konkretna rješenja prema učinkovitosti i cjelovitosti Sustava BPP-a.

Zbog problema u primjeni članka 8. ZBPP-a, Ministarstvo pravosuđa izdalo je uputu uredima državne uprave u vezi s primjenom kriterija iz članka 8. ZBPP-a, klasa: 007 - 01/09 - 01/223, ur. broj: 514 - 05 - 03 - 02/1 - 10 - 51 od 22. travnja 2010., u kojoj je naglasilo da se »kroz dosadašnju praksu pokazalo u pojedinim situacijama, da stranka iako zaista u potrebi, bude odbijena iz razloga prevelikog stambenog prostora, makar u vlasništvu nema drugih nekretnina (oranica, šuma i dr.), ili u slučajevima kada je nekretnina bez obzira na kvadraturu u lošem stanju, odnosno kad prodaja nije moguća«.

Takva je uputa u direktnoj suprotnosti s člankom 8. ZBPP-a koji ne ostavlja tijelima državne vlasti bilo kakvu slobodu da unatoč neispunjavanju uvjeta iz članka 8. ZBPP-a odobre zahtjev podnositelja.

Unatoč pokušaju zakonodavca da neodređeni pravni pojam »egzistencijalnog pitanja« bliže odredi navođenjem primjera koji bi trebali poslužiti nadležnim tijelima državne uprave kao smjernice za postupanje u praksi, Ustavni sud ocjenjuje da sadržaj i struktura članka 5. stavka 2. ZBPP-a ne daje osnovu za zaključak da će svrha članka 5. stavka 1. ZBPP-a u praktičnom pravnom životu biti ostvarena.

Takvo je rješenje sukladno temeljnim ciljevima ZBPP-a, ali i opredjeljenju zakonodavca da se besplatna pravna pomoć pruža samo određenom krugu korisnika, prema financijskim mogućnostima državnog proračuna.

13. Cijeneći činjenicu da se ZBPP-om razrađuje temeljno ustavno pravo na pristup sudu, Ustavni sud je na temelju ovlaštenja iz članka 55. Ustavnog zakona odgodio prestanak važenja ukinutih članaka ZBPP-a do isteka roka određenog točkom II. izreke ove odluke, kako bi Hrvatskom saboru ostavio dovoljno vremena za usklađivanje ukinutih članaka ZBPP-a s Ustavom.

Članak 37. zajedno s člankom 38. ZBPP-a, koji se odnosi na slučaj kad korisnik pravne pomoći izgubi spor za čije mu je vođenje odobrena pravna pomoć i kad »nije dužan nadoknaditi plaćene troškove pravne pomoći ", uređuje pitanje snošenja troškova u slučaju uspjeha ili neuspjeha u sporu u kojem je korisnik uživao besplatnu pravnu pomoć.

No, on zajedno s člankom 38. ZBPP-a otvara pravni problem koji u ovom dijelu sustava pružanja besplatne pravne pomoći dovodi do ustavnopravno neprihvatljive diskriminacije korisnika besplatne pravne pomoći.

22.1. Predlagateljica ističe da se udrugama i pravnim klinikama omogućava da pružaju pravnu pomoć i onim osobama koje nisu korisnici pravne pomoći prema odredbama osporenog ZBPP-a (što znači svim fizičkim i pravnim osobama), ali pod uvjetom da za takvu pravnu pomoć ne troše državna sredstva i da tu pravnu pomoć pružaju nenaplatno.

8.4. Konačno, članak 10. stavak 2. ZBPP-a rasvijetlio je i opći problem u pravnom sustavu pružanja pravne pomoći od odvjetnika.

No, taj problem prelazi okvire ZBPP-a.

Nije na Ustavnom sudu da određuje kako će se ta uočena nepreciznost ispraviti, bilo generalnom intervencijom u propise koji uređuju rad odvjetnika ili izmjenom ZBPP-a.

4) Članak 10. stavak 2. ZBPP-a

Kad se takvoj normativnoj konstrukciji članka 5. stavka 2. ZBPP-a pridodaju i kompetencijske odredbe ZBPP-a o tijelima koja vode postupak za ostvarivanje pravne pomoći (glava V.

ZBPP-a) iz kojih je vidljivo da taj postupak vode uredi državne uprave (članak 3. točka 17., članak 15. stavak 1. i sl.) koji »prema vlastitoj ocjeni« (članak 21. ZBPP-a) provjeravaju činjenične okolnosti svakog slučaja kako bi u »uputnici« utvrdili kvalificiranost podnositelja zahtjeva za odobrenje pravne pomoći (članak 22. stavak 1. ZBPP-a) otvara se pitanje načina korištenja njihove diskrecijske ocjene o toj kvalificiranosti.

4) Članci 53. do 60. ZBPP-a

4. Ustavni sud je ustavnost u točki I. odluke navedenih odredbi ZBPP-a razmotrio u svjetlu članaka 3. i 14. Ustava, koji glase:

6.2. Premda se navedeni slučajevi u spornom propisu mogu »osobito« smatrati »egzistencijalnim pitanjem«, njihova normativna vezanost uz konkretne novčane pragove (»najniža mjesečna osnovica za obračunavanje i plaćanje doprinosa«) dovodi nužno do zaključka da se a contrario svi drugi slučajevi ne mogu smatrati »egzistencijalnim pitanjima« te bi ih se samo iznimno moglo priznati kao osnovu za odobrenje pravne pomoći (»iz razloga pravičnosti« u članku 5. stavku 3. ZBPP-a).

U konačnici to dovodi do značajnog ograničenja prava na besplatnu pravnu pomoć jer u pogledu imovinskih zahtjeva za pravnu pomoć, prema spornom članku 5. stavku 2. ZBPP-a, u pravilu nisu kvalificirani korisnici u samačkom kućanstvu ako tužbom zahtijevaju ili priznanje prava vlasništva na nekretnini većoj od 35 m2 ili novčani iznos veći od 54.000,00 kuna ili predaju stvari koja se ne kvalificira kao sredstvo nužno za rad i uzdržavanje.

Osporeni dio ZBPP-a, tvrdi predlagateljica, dokida i samostalnost i neovisnost odvjetništva jer ga kroz upravni i stručni nadzor stavlja pod kontrolu države, te ga dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na udruge i pravne klinike kad je riječ o pristupu sredstvima osiguranim od države za ovaj oblik pomoći.

Dok je odvjetnicima dano pravo na pružanje primarne i sekundarne pravne pomoći (članak 10. stavak 1. ZBPP-a), drugi pružatelji mogu pružati samo primarnu pravnu pomoć, odnosno neke njezine oblike (članak 11. stavak 1. i članak 14. stavak 1. ZBPP-a).

5) Članci 61. do 64. ZBPP-a