Oni tretiraju Derridu kao lingvističkog idealista, kao osobu čije često citirano geslo »nema ničega izvan teksta« podupiru tek istrošeni Kantovi i Berkeleyevi argumenti.

Jedan od primjera Lechnerove, uzet iz " Novog organona ", u svrhu pokazivanja kako Francis bacon primjenjuje metaforu INVENTIO, posebno je relevantan za Derridu i Beuysa.

Imajući na umu važnost koju za Derridu imaju cipele i vezice kao metodološki model u " Restitutions " (cipele ili čarape pomoću kojih misao ide naprijed, hoda, misli, govori, piše, na svom jeziku koji su zajamčile cipele), možemo uključiti u eksperimente s korakom dekonstrukcije i Beuysov koncept u Wupertalu.

14 kad je Tschumi prvi puta sreo Derridu, pokušavajući ga nagovoriti da svoje djelo usmjeri i na arhitekturu, ovaj ga je upitao: " Ali kako arhitektura može biti zainteresirana za dekonstrukciju?

Derridu i njega kako su proglašavajući filozofske sisteme svojih prethodnika običnim književnim žanrovima zapravo pokopali filozofiju...

Pa i Anica iz Thompsonove pjesme progovara onako kako ona smatra da treba, iskačući iz okvira nacionalizma, i uskačući u neko suvremeno opće mjesto obrazovane djevojke iz Knina koja čita Derridu i zna da zbog toga neće lako naći muža.

S pogledom na francusku filozofiju, posebno na Derridu i Foucaulta, autor u knjizi na rijetko zanimljiv način govori o ulozi kazamata u formiranju političkih figura socijalističke Jugoslavije, te o subhumanizaciji neprijatelja u slučaju nove Jugoslavije.

Iskoristivši priliku za reklamu svoje knjige u nastanku, koja u diskurs novih medija upliće Foucaulta i Derridu, Poster je decidirano odbacio pretpostavku tehnološkog determinizma s McLuhanom u vezi.

S punim pravom možemo na Derridu (a još više na Rortyja) primijeniti rečenicu koju čitamo pri kraju eseja o Biti filozofije: Nije relativnost svakog Weltanschauung-a posljednja riječ duha, koji je svaki prošao, nego je to suverenost duha u odnosu na svakog od njih i u isto vrijeme pozitivna svijest o tome da u različitim načinima postavljanja duha za nas postoji jedna realnost svijeta.

Premda su ove posljednje riječi malo nalik na Derridine ali, uostalom, u kojoj mjeri malo? za Derridu također, napose za njega, svijet je dan samo kao splet tekstualnosti, tumačenja izvjesno je da se dekonstrukcija misli i opravdava barem implicitno kao neki oblik emancipacije, te dakle suverenosti, u odnosu na sve navodne jasnoće metafizika u prošlosti, zdravog razuma, površine koje se čine kompaktnim, a kroz koje se, od samog početka, proteže naprslina diferancije.

Potrebno je podsjetiti na Derridu koji zastupa stajalište kako ne postoji bitna razlika između književnosti i filozofije, kritike i književnog djela.

Ono što nas, za sada, više približava cilju jest način na koji su rasa i religija, iznutra i prema van, funkcionirali (i ne samo u slučaju Židova) kao markeri povijesnih pomaka, ali još važnije s obzirom na ono na što sam ukazivao, slijedeći Derridu i Foucaulta, kao vladajući režim oznaka i značenja.

Analogno, iako u modificiranoj verziji, dalo bi se tvrditi za Derridu: nakon ša se do određene mjere upozna s njegovim djelima, prepoznaje se set problematika koje se manje-više konstantno na ovaj ili onaj način vraćaju u njegovim inače pa i vrlo heterogenim promišljanjima: istaknimo primjerice nestabilnost značenja i konteksta [ značenje mišljeno ne kao prisutnost potpunog smisla, već - ugrubo rečeno - rezultat razlikovanja (od drugih značenja) i odgode (ka drugim značenjima) te ustrajno problematiziranje odvojivosti izraza i sadržaja.

Nadalje, u vidu tog ša za Derridu karakteriziraš rečenicom da " tip koji očito nema vještinu pisanja i prenošenje svojih ideja, je napisao knjigu o pisanju " - samo će reći da uopće ni ne shvaćaš da je pisanje tu tehnički pojam koji - da tek ugrubo natuknem - aludira na tradicijsko shvaćanje pisanja/pisma kao tek označitelja označitelja, platonističkog postava gdje je pismo (označitelj označitelja) tek puki odraza govora (označitelj) koje je pak odraz punine značenja (ili pak samo po sebi predstavlja dotičnu puninu).

Na drugim mjestima, međutim, djelo se doima zaglavljenim u akademsku retoriku, previše obvezano semiotikom i filmskom znanosti, te nakićeno referencama na Joycea, Dantea i Derridu.

Za Derridu, da bismo izašli iz tog ćorsokaka, iz fonocentrizma, autoafekcije, iluzorne prisutnosti koja je određivala filozofsko mišljenje od Platona do Husserla, morali bismo se osloniti na protivni pol, na mrtvo slovo, na slijed, koja je uvijek slijed alteriteta i heterogenosti.

Beuys sustavno eksploatira« kontaminaciju »koja kod problematike potpisa zanima Derridu.

A s druge strane, za Derridu kaže Milivoj Solar da piše književnost, koju protura pod filozofiju.

Razni blesavi epigoni koji uopće nisu shvatili Derridu koji je proučavao vampirske elemente u Buffy su tražili Ameriku, a u slaboumnim vampirima Palestince, Iračane, Libijce.

Uz Derridu, na ruski je, među ostalim, preveo djela Michela Foucaulta, Theodora W.

Za Derridu, naglasak na glasu i govoru, a na štetu pisanja vrednovanje koje postoji kod mnogih filozofa u rasponu od Platona do Rousseaua, pa i kod tako modernih mislilaca kao što je Heidegger simptom je metafizike fonocentrizma i logocentrizma.

Naposljetku, želim deklinirati ime ' Derridâ ' ovako: Derridâ, Derride, Derridi, Derridu, oj ej Derrido

Kizo, možeš li promijeniti Derridu, molim te.

Na taj način, Hasler je bliži kasnijem Wittgensteinu, pa i Whiteheadu, nego mainstream anglo-američkoj logičkoj i lingvističkoj analizi. (Spominjem te filozofe, a ne Derridu i Deleuzea, zato što je važno to što Delany predstavlja Haslera kao nekoga tko dolazi iz analitičke tradicije i odstupa od nje ili je radikalizira a ne sudjeluje u kontinentalnoj misli.)

Problem oprosta i zaborava Jedan drugi francuski Židov, Vladimir Jankelevitch, potaknuo je filozofske rasprave o oprostu (i definitivno utjecao na Derridu), promišljajući oprost u svjetlu strahota holokausta.

Dobro, mala se jest tamo pečila i klimala glavom kao da nešto razumije, pućila je usne kao da je nekad čula za Derridu i Benjamina, no sve je još moglo dobro ispast.

Ako netko preporuči Derridu smatrajući da je isti donio stvarno nešto novo u filozofiji, ja ću ga pokušati i pročitati i shvatiti.

Ali, jednostavno nemam vremena da pročitam cjelokupnog Derridu i sve one autore na koje se isti poziva.

Dakle, nije trebalo čekati Derridu 25 stoljeć: to da je Sokrat sofist bio je dio optužnice protiv Sokrata.

Tekst je za Derridu " čvor " u beskonačnom tkanju " kulture ", zapleten u nerazmrsivu " mrežu " društvenih predodžbi i praksi, a bez neposredne veze sa zbiljom o kojoj želi (i uzima si za pravo) govoriti.