Knjiga na 280 stranica donosi izbor iz djela Platona, Aristotela, Tome Akvinskog, Descartesa, Kanta, Hölderlina, Schellinga, Hegela, Heideggera, Whiteheada, Quinea, Nagela i Henricha.

Ako je ljubav heimweh, a klasični njemački idealizam je najčišći oblik romantičke čežnje za zavičajem, onda su dečki od Kanta do Schellinga nostalgičari, zar ne?

To ne potječe samo od uzvišenja Hegela, čija zrela djela prikazuju Schellinga samo kao običnu fusnotu u razvoju idealizma nego i iz njegove Naturphilosophie koju su pozitivistički znanstvenici često ismijavali zbog smiješnog analogiziranja i nedostatka empirijske orijentacije.

Posljednjih godina učenjaci Schellingova dijela snažno napadaju takvo zanemarivanje Schellinga.

Naime taj tip metapolitičke desnice prekida sa dekadentnim zapadnim paradigmima i zagovara povratak na eurospke esencijalističke matrice kroz filozofiju života i bitka (Lebensphilosophie, Simmel, Heidegger, Nietzsche) vitalizma (Carus, Stahl, Troxler, Junger), na organicističku teoriju društva i na antimodernizam Julisu Evola i Rene Guenona, na Naturphilosophie Schellinga ina romantičarski Sturm und Drang.

A sve je to opet povezano sa razlikovanjem svijesti i samosvijest (svijest koja se usmjerava na samu sebe, problem utemeljenja " Ja " kod Fichtea i mladog Schellinga).

Klimakos, jači si od Hegela i Schellinga zajedno.:)

Od izvornoga značenja poistovjećivanja svijesti i apsolutnoga Ja u filozofiji identiteta Fichtea i Schellinga ta je riječ danas ispražnjena od svoje biti.

Âť (...) Filozofija preko Hegela, Schellinga i Fichtea treba posegnuti za Kantom, ali ne smije zanemariti mislioce koji su se usudili izgovoriti zagonetku svijeta, tj. realnu misao, koja je osnova sveg znanja ovoga svijeta.

Podsjeća da je narušen najvažniji tradicijski pravac sveučilišta, jedinstvo istraživačkog rada i nastave, koji su otkrivali i razvijali misleći ljudi poput Humboldta, Newmana, Schellinga...

Prorekli su je uz pomoć njemačkih romantičara, posebice Herdera i Schellinga, koje su na ruskome tlu kreativno Âťpogrešno pročitaliÂŤ. Ä esto njemačke pisce nisu uopće pročitali ⠀ kreativno ili drugačije, u izvorniku ili u prijevodu ⠀ nego su ih upili iz prepričavanja drugih i sažetaka u popularnim književnim časopisima.

Ja sam, ipak, diplomirao s radnjom Teorijska konkretna estetika i aktualizacijom Schellinga

Od Platona do Schellinga, Schopenhauera i Nitzschea, glazba se u filozofiji često smatra najvišim oblikom umjetničke kreacije te ta kupelj duha, koja čovjeka čisti od svega svakodnevnog (Schopenhauer), izražava po tim teoretičarima najsuptilnije i najnematerijalnije ideju ljepote.

Skrbno prati njegov usud kod weimarskih humanista, Schillera, Hölderlina, Hegela, Schellinga, Marxa, Wagnera, Nietzschea, Heideggera i Marcusea.

Vjenčanje između Schellinga i Karolinine kćeri, Auguste Böhmer, je bilo planirano.

Auguste je umrla od dizenterije 1800. za što su mnogi krivili Schellinga, koji je nadgledao tretman.

Augustina smrt je zbližila Schellinga i Karolinu još više.

U knjizi se, dakle, od autora do autora, u više-manje kronologijskom nizu (od Platona i Aristotela, preko Marka Aurelija, Augustina, Tome Akvinskoga, potom Kanta, Schellinga, Hegela i Marxa, sve do Simone de Beauvoir, Foucaulta, Habermasa, Derride, Rortyja i mnogih drugih), nabrajaju razlozi zašto bi se neko njihovo djelo čitalo, a da za to ne postoji izvanjska prinuda pa čak ni prinuda pokazivanja obrazovanosti mimo školskih i sveučilišnih provjera.

Želiš li zaista da o tome porazgovaramo, ili je dovoljno ono što je već proteklih tjedan, dva o prvome dijelu polemike kazano? (ja 08.04.2006. 22:33) nikolina pozdrav tebi i tvom dečku. ne zna kralj tomislav da je kinizam kod slote prote ' potraga za izgubljenom drskoscu ' niti zna sto je cinizam, ali nije u osnovi loš. dobar tek tebi izabraniku srca tvog (prajs 08.04.2006. 22:33) želim, naravno. žao mi je ko psu što i povodom ove ' polemike ' na relaciji jergović/katunarić stvari odoše na osobnu pucačinu. (prajs 08.04.2006. 22:35) imamo naravno jedan problem: mene podjednako ne zanima ni tvoje mišljenje o jergoviću izvan ove frke. drugi je što uskoro idem vasn, ali mislim da sad to nije bitno, možemo dokle možemo, pa onda opet možemo sutra. (prajs 08.04.2006. 22:38) još nešto: od ljudi koje je katunarić spomenuo kao izvorne sarajlije, nijedan uopće nije sarajlija, nego je sarajevu ono što je jergović zagrebu. a jedan od najljigavijih klišeja je priča o blagosti bosanaca, sarajlija naročito. (prajs 08.04.2006. 22:40) spor si. pozdrav. ne zamjeri stogod. (prajs 08.04.2006. 22:43) @Valentine, kastratu, ti si vjerojatno pročitao jedino SOI, ili moguće onu davnašnju BiU; vidiš, od tridesetak Žižekovih knjiga koje nisi imao u rukama, jer su izdane vani a ti nemaš novca, meni je recimo drag The Indivisible Reminder, ali, o tome s tobom ne mogu razgovarati; mogao bih s Despotom, ali njega bi ljutilo kad bih Schellinga nazvao dijalektičkim materijalistom.

Filozofija religije posebno dolazi do izražaja u renesansnom razdoblju po Baruchu de Spinozi, Reneu Descartesu, Blaiseu Pascalu, Gottfriedu Wilhelmu Leibnizu, u prosvjetiteljstvu i njemačkom klasičnom idealizmu u djelima Anthonyja Ashleya Shaftesburyja, Eduarda of Cherburyja, Johna Tolanda, Matthewsa Tindala, Immanuela Kanta, Johanna Gottlieba Fichtea, Friedricha Wilhelma Josepha von Schellinga, Goerga Wilhelma Friedricha Hegela.

I mistična teologija upisana je u tradiciju europske duhovne misli, od Platona koji je shvatio da se svijet ideja spoznaje bljeskom, preko novoplatoničara (osobito Plotina i njegove teorije emanacije), pa preko kršćanstva čiji je misticizam vidljiv u shvaćanju da se Isus rađa u srcu onoga tko traži Boga), sve do Schellinga koji će okrenuti pozitivnoj filozofiji mitologije i objave.

U liniji od Platona i Aristotela, Spinoze i Lockea, Kanta i Fichtea, Schellinga i Hegela, odnosno njihovih kapitalnih djela, svakako jest i Marx, odnosno njegov Kapital.

Lacan zna da je tragedija sve od Kanta (i posljedično Sadea) presudna kušnja filozofije, odnosno mišljenja: upravo je u interpretaciji tragedije u igri sama mogućnost filozofije, prilika njezina ponovnog osiguranja i njezina dovršenja, ili naprotiv nada u njezino prevladavanje, onaj korak s onu stranu, pristup drukčijem mišljenju: to vrijedi za Hegela i Schellinga, za Hölderlina, za Kierkegaarda i Nietzschea.

Moguće je da je golema snaga i utjecaj Hegelijanskog sistema sputavalo Schellinga, jer je tek 1834., nakon Hegelove smrti, u predgovoru Cousinovog djela, javno izrekao antagonizam prema Hegelijanstvu i svojoj ranoj filozofiji.

Od Schellinga do Blumenberga, Kristellera, Koyrea, Yeatsove, Garina, Blocha, Hockea, Bluma i von Mullera, Bruno se prepoznaje i tumači višestruko: kao predstavnik naturalističkog humanizma renesanse, prva figura poslije renesanse, kao antikršćanin svoga doba i antidogmatik, kao ne-moderan, štoviše reakcionaran i alternativan mislitelj, kao jedan od najmodernijih, najhamletskijih likova ondašnje Europe, napuljski Rabelais, kao preteča moderne znanosti, koji će određenim stilom znanstvenog racionaliteta pripremiti put Leibnizu, Pascalu, Spinozi, Boškoviću, najposlje i kao mislitelj moderne ideje globalizacije.

U Berlinu, glavnom centru Hegelijanizma, želja je našla izražaj u pokušajima da dobiju službeno od Schellinga postupak novoga sistema za što se smatralo da ima u rezervi.

Ostvarenje tih želja nije se dogodilo do 1844. kada je imenovanje Schellinga kao član pruskog državnog vijeća i člana berlinske akademije dalo mu pravo, pravo koje je on zatražio, da predaje na tom sveučilištu.

Kazao je kako prvo poglavlje govori o odnosu Hegela i Schellinga, drugo o fenomenologiji duha, treće o slobodi, odnosno napretku svijesti o slobodi, četvrto o znanju i znanosti, peto o metafizici kod Hegela.

To djelo je bilo prihvaćeno i priznato od Fichtea osobno i odmah stvorilo reputaciju Schellinga među filozofima.

I inače Gauss nije imao veliko mišljenje o Hegelu i o filozofima općenito: " Ti vidiš istu vrstu mišljenja (matematičku nesposobnost) kod suvremenih filozofa: Schellinga, Hegela, von Essenbecka i njihovih sljedbenika; zar ti se ne diža kosa na glavi od njihovih definicija?